Olimpijski snovi – nova prilika zakazana za 2011
Kada želimo predstaviti orijentacijski šport u početku smo suočeni sa percepcijskim problemom kroz koji se nameće pitanje olimpijskog statusa. Nije sporno da li je orijentacijski šport olimpijski, već je sporno to što niti jedan grana nije dosad uključena u programe ljetnih ili zimskih olimpijskih igra.
Dosada najveća prilika da se orijentacijski šport nađe u službenom programu olimpijskih igara propala je 1912. godine kada su se ljetne olimpijske igre održale u švedskom Stockholmu. Organizacijski odbor igara pod utjecajnom švedskog atletskog saveza se odlučio da umjesto orijentacijskih uvrsti cross-country natjecanja u službeni program, ponajprije zbog činjenice jer su željeli potaknuti interes švedske djece za atletskim natjecanjima. Orijentacijski šport je tada izgubio povijesnu priliku da u senzibiliziranoj sredini bude uvršten u program olimpijskih igara, a novu priliku još uvijek i danas čeka.
Romantično doba orijentacijskog športa je završeno 1959. godine kada je u Švedskoj održana međunarodna konferencija koja je definirala potrebu i stvorila preduvjete za osnivanje međunarodne orijentacijske federacije. Konferenciji su prisustvovali sudionici iz 12 zemalja (Austrija, Bugarska, Čehoslovačka, Danska, Finska, Istočna i Zapadna Njemačka, Norveška, Švedska, Mađarska, Švicarska i Jugoslavija).
U Danskoj 1961. godine održan je osnivački kongres International Orienteering Federation-a (IOF) na kome su sudjelovali nacionali orijentacijski savezi Bugarske, Čehoslovačke, Danske, Istočne Njemačka, Finske, Mađarske, Norveške, Švedske, Švicarske i Zapadne Njemačke. Danas IOF-a broji 70 zemalja članica, od kojih su 49 u punopravnom, a 21 u pridruženom članstvu.
IOF je 1977. godine uspio osigurati orijentacijskom športu prepoznati olimpijski status od strane međunarodnog olimpijskog komiteta (IOC). Od tada se stvaraju preduvjeti da se neka od grana orijentacijskog športa nađe na programu ljetnih ili zimskih olimpijskih igra. Najznačajniji iskorak je svakako definiranje vizije IOF-a iz koje se jasno može iščitati smjer razvoja športa u godinama koje su uslijedile: „Orijentacijski šport je priznat kao globalni sport, atraktivan za sve uzraste uz prisutnost i kredibilitet na svjetskoj sportskoj pozornici, te je uključen u programe ljetnih i zimskih olimpijskih igra“.
Osim članstva u gore spomenutog članstva IOC-u, orijentacijska međunarodna federacija participira i u sljedećim sportskim udruženjima: Association of IOC Recognized International Sports Federations (ARISF), International World Games Association (IWGA) i International Masters Games Association (IMGA), General Association of International Sports Federations (GAISF).
Upravo članstvo u ARISF-u (udruženje IOC-a za prepoznate športske federacije), te GAISF-u (udruženju međunarodnih sportskih federacija) otvorila su vrata za participiranje orijentacijskog športa u IWGA-u (međunarodnoj udruzi koja skrbi o organizaciji Svjetskih igara) koja je pod direktnim patronatom IOC-a, a osnovana je sa ciljem organiziranja natjecanja namijenjenog sportovima koji nisu u programima Olimpijskih igara. IOF je član International World Games Association od 1995. godine.
Da bi se orijentacijski šport našao u razmatranju za uvrštavanje u olimpijski program, treba zadovoljiti čak 33 kriterija koji su razvrstani u 7 kategorija (povijest i tradicija, univerzalnost, popularnost, društveni ugled, zdravstveni kriteriji, razvoj športa i troškovi organizaciji natjecanja). Međutim, da bi sport ili disciplina bila uvrštena u program ljetnih igra potrebno je da šport ili disciplina ima organizirani status u 75 zemalja na najmanje četiri kontinenta kod muškaraca, dok kod žena športom moraju biti obuhvaćane 40 zemalja sa najmanje tri kontinenta. Kada se razmatra program zimskih igara tada je taj kriterij nešto manji, te se športom ili disciplinom treba baviti najmanje 25 zemalja sa tri kontinenta. Na tragu navedenih kriterija, više je nego jasno da najbliža disciplina orijentacijskog športa koja bi se mogla u budućnosti naći na programu nekih olimpijskih igra je skijaška orijentacija.
Inicijativa da se skijaška orijentacija približi programu zimskih olimpijskih igara započeta je uoči početka igara u Naganu 1998. godine. Iako nije imao status demonstracijskog športa na tim igrama u sklopu međunarodnog kulturnog festivala koji se održao u japanskom gradu Sugadaira 1996. godine, skijaška orijentacija je dobila mogućnost i prostor za prezentaciju. Nakon tog događaja IOF je 2002. godine poduzeo široku inicijativu pred IOC-om da se skijaška orijentacija nađe u krugu demonstracijskih športova za igre u Torinu 2006., sa napomenom da bi se natjecanja mogla održavati na terenima koje koristi biatlon. 
Komisija za program IOC je donijela formalni zaključak da skijaška orijentacije neće uključiti u program tih igra ponajprije zbog činjenica vezane uz nerazvijenost discipline van prostora nordijskih zemalja, probleme TV emitiranja, nedostataka interesa gledatelja, velikih troškova ulaganja u novu tehnologiju za praćenje natjecatelja i obradu rezultata. IOC je 2005. godine potvrdio da je skijašku orijentaciju razmatra za uključivanje u program zimske olimpijade u ruskom Sochiu 2014. godine, dok je 2006. godine uslijedilo stopiranje svih novih sportova koji su se nadali da će biti uvršteni u programe ljetnih ili zimskih igra. Međutim, nova rasprava o proširenju programa zimskih olimpijskih igra i nova prilika za skijašku orijentaciju je zakazana za srpanj 2011. godinu kada će se izabrati domaćin igara 2018., između kandidata njemačkog Münchena, južnokorejskog Pyeongchang i francuskog Annecy-a. Za naš sport je najbolje da kandidaturu dobiju francuzi, jer će se u blizini održati svjetsko prvenstvo (WOC) 2011. godine i svjetski kup (WC) u desetom mjesecu ove godine, a nadamo se novoj senzibiliziranoj sredini za uključivanje skijaške orijentacije u program igara.
Treba istaknuti da orijentacijski šport ipak participira u jednom muliti-sportskom događaju a to su „Svjetske igre“ koje svake četiri godine organizira IWGA pod pokroviteljstvom Međunarodnog olimpijskog odbora (IOC). Orijentacijsko trčanje je svoj debi imalo na Svjetskim igrama u Japanu 2001. godine, te su zatim uslijedili nastupi u Njemačkoj 2005., i Kineskom Taipeiu 2009. godine. Svjetske igre u svoj program su uvrstile sprint, srednje staze i mix štafetu (2 muška i 2 žene), te su omogućile priliku da se natječu po 40 natjecatelja u muškoj i ženskoj konkurenciji koji dolaze iz 13 najuspješnijih orijentacijskih zemalja sa prethodnog svjetskog prvenstva. Koliko je Hrvatska daleko od nastupa vidljivo je kada se pogleda World Ranking - Foot-O Federation League na kojem se trenutno nalazimo na 35 mjestu, dok se o rezultatima sa WOC 2009 nema što reći osim da nam nisu dostatni da nam osiguraju nastup na narednim Svjetskim igrama. Međutim, ima i jedna dobra stvar, a to je da su pred nama još dva svjetska orijentacijska prvenstva, te se ekipni poredak možda i promjeni ili netko od naših natjecatelja postane svjetski prvak u sprintu ili srednjim stazama i iskoristi pravo ulaska u kvotu natjecatelja na temelju rezultata.
Aktivnosti koje sam provodio u cilju približavanja orijentacijskog športa mediteranskim igrama su pale u vodu, infrastruktura koja je stvarana na području županije primorske-goranske, osakaćena je namjerno na prošloj skupštini. Inicijativa koja je gurala kroz nekoliko kanala orijentaciju u program mediteranskih igra izgubila je svaki smisao. Rijeka se prvi put kandidirala za Mediteranske igre 1994. godine za domaćinstvo 2001. godine, ali to sportsko natjecanje održano je u Tunisu. Nakon toga domaćinstvo su dobili Almeria (2005. godine), Pescara (2009. godine), te Volos i Larissa (2013. godine). Rijeka ulazi ove godine u petu kandidaturu za igre 2017. godine, hrvatska orijentacijska zajednica gubi poziciju i priliku da bude dio programa kojeg smo mogli organizirati u riječkom prstenu, možda uspijemo nekom drugom zgodom.
Ugođaj i atmosfera međunarodnih natjecanja može se osjetiti i na utrkama za svjetsku rang listu (WRE), delnički orijentacijski klub je organizirao u posljednjih deset godina 7 utrka. Našu težnju i zalaganje za što kvalitetnijom organizacijom takvog tipa međunarodnog natjecanja dovela je do sada u Hrvatsku više stotina natjecatelja iz preko 30-tak zemalja. Svojim radom stvorili smo mogućnost da se domaći natjecatelji u solidnoj natjecateljskoj konkurenciji afirmiraju i dohvate status rangiranih natjecatelja (WRE – liste). Mogućnost da se Hrvatska prezentira na svjetskoj orijentacijskoj karti je propuštena ove godine, a mogli smo kandidirati čak tri utrke za WRE prema IOF kvoti. Stalni prigovori usmjereni prema organizaciji delničkih WRE utrka su produkt jala i omalovažavanja. Suočeni sa dugogodišnjim kašnjenje sa prijavama, dizanje tenzija zbog nemogućnosti utjecaja na startna vremena, pritiskom zbog javne najava otuđenja kontrolnih točaka i SI-stanica za vrijeme utrka, te nezadovoljstvo navodnom „nekvalitetnim“ natjecateljskim karama i koncepcijom staza predstavljaju samo dio repertoara poznatih o-Internet kritičara. Latentno pozivanje na bojkot utrka u stilu … a mi ćemo pohoditi neke druge trke u to vrijeme… odavno su stvar opće sportske (ne)kulture. Hrvatska ove godine nema WRE utrku u kalendaru, jedini događaj koji nas uz nastupe na svjetskim prvenstvima drži u fokusu orijentacijske zajednice i osigurava kakav takav međunarodni rejting. Smatram da su takve utrke vrlo važne i poticajne za naše natjecatelje jer većina nažalost ne nastupa van granica Hrvatske. Organizacija takvog tipa natjecanja zahtjeva drugačiju pripremu organizacije i financijsku konstrukciju (op. kotizacija IOF-u iznosi 250 eura) koja ne ovisi samo od prihoda dobivenih od startnina. Savez treba stvoriti ozračje u kojem će potaknuti svijest o važnosti organizacije WRE utrka i aktivno se uključiti u realizaciju istih. Domaći natjecatelji trebaju poštovati uloženi trud organizatora koji im omogućava utrku na uvjetno rečeno „domaćem terenu“ premda sve obavijesti su publicirane na jednom od službenih jezika Europske unije!?
Povratak
Komentari 
Unesite komentar (max. 255 znakova):
