JWOC - iza kulise
Ekspedicija Hrvatske orijentacijske reprezentacije krenula je u subotu/nedelju na Svjetsko Junirosko prvenstvo u Itaiju na čelu sa Alenom Tomićem. Sastav reprezentacije su činili: Matija Razum, Mario Štambuk, Andrej Šubat te Matjaž Štanfel. Naravno ekspedicija je imala i ženske članice, Ivu Štambuk i mene.
Dosta ste toga od ostalih čuli, da je Matjaž bio fantastičan - stvarno je, da je Iva bila odlična u B finalu, Barbara u sprintu... Razum, Mario i Šubat su davali sve od sebe i ostarili rezultate dostojne reprezentacije Hrvatske. Ali sad ću vam ispričati što je bilo „iza kulisa“, poslije velikog natjecanja, na izletima, za večerom, u apartmanu.
Imali smo jednog čovjeka koji je prigovarao na apsolutno sve. Mi bismo se svi dogovorili da idemo na večeru u pola 8 ali ne, on je rekao da se ide 15 minuta kasnije... Poslije je to prigovaranje postalo smiješno čak i njemu samom. Imali smo jednu osobu koja bi od ujutra do mraka bila nasmijana, vesela i stalno se smijala. Imali smo ozbiljnog čovjeka koji je svoj smiješak uskratio mnogima, ali kad bi se nasmijao, znali smo da je od srca. Kako bi se reklo, sto ljudi, sto čudi. E pa takvi smo bili i mi. Jako dobra ekipa, sa bezbroj potreba, koja su voditelju katkad išla na živce, ali ipak bi ispunio sve naše „male“ zahtjeve.
Prvog dana našeg boravka u hotelu La Valle u Fieri di Primiero, imali smo sprint trku udaljenu nekoliko kilometara od našeg smještaja. Naravno vozili smo se organiziranim autobusima do starta, a isto tako došli i natrag. I tako svaki dan. Ali zanimljivo je bilo to što su se druge dane, kad smo se vozili krivudavim cestama do natjecanja, autobusi morali trubom najavljivati prije svakog zavoja.
Poslije svake naporne trke treba se i dobro najesti i naspavati. Hrana nam je bila super, mogli smo birati između 4 predjela, 4 glavna jela i isto toliko deserta. Kako bi rekla naša zvijezda u usponu: „To je najbolja hrana na svjetskom natjecanju do sada“. A to je isto rekao i za smještaj jer Hrvatska repka dobiva samo najbolje - a mi smo bili u penthouse-u!!
Na izlet smo krenuli u srijedu ujutro, odmah iza doručka, i to smo išli iznad San Martina di Castrozze, na vrh Rosetta visok 2743 metara. Naravno oni koji su se bojali visine (pritom mislim na ženski dio) baš im i nije bilo ugodno, ali imali smo svoje macho muškrace uz koje bi se svaki čovjek osjećao sigurno. Do vrha smo došli zastajući na svakom povećem kamenu dolazeći do zraka. Ipak smo bili visoko. Na vrhu nas je dočekao križ, pa smo se osjećali kao da idemo na hodočašće. Sve u svemu jedno jako lijepo iskustvo i predivan izlet. Do kraja dana smo se odmarli uz pokoju masažu kod Alena, Uno i filmove poput Asterixa.
Kvalifikacije kako su brzo došle tako su brzo i prošle. Nakon dugih staza, kiše, grmljavine, narančastog kamenja i slapova koje je netko vidio postali smo snažniji, jači i izdržljiviji! Bili smo spremni na sve, a Štanfel je to i dokazao ušavši u A finale!! Isto tako u petak je bilo natjecanje u stolnom nogometu i iako smo se dva puta prijavili nekako su izgubili našu prijavu. Ali mislim da su to namjerno napravili jer su se bojali da im ne uzmemo sve nagrade i pehare.
I eto tako je došao naš predzadnji dan u prekrasnoj dolini. Išli smo na štafetu. Naravno imali smo jaku mušku štafetu sa Matjažem, Marijem i Matijom. Dečki su išli gotovo savršeno! Sigurna sam da će sljedeće godine biti senzacija. Ja sam trčala sa Estonkama i bile su solidne - da nismo bile mješana ekipa bile bi 25.
Naš zadnji dan je zapravo bio još jedan panoramski izlet započet doručkom u hotelu, pakiranju kofera te putovanjem do Hrvatske, ali preko Austrije i Slovenije. Još nam se prikrpao Australac koji je imao prijatelja u Ljubljani. A tom istom Australcu Štanfel je želio prodati plastične boce koje nismo mogli zagurati u auto. Na povrtaku doma smijeha, veselja i kako bi rekli neki ljudi - nažalost pjevanja, nije izostajalo. Ali već kod Delnica sve se stišalo jer smo znali da se vračamo doma za stvarno, a tako smo žarko htjeli natrag.
Ali jedno je važno. Kada smo iza sebe ostavili zezanje i smijeh, ostala je koncentracija i pripreme za trku koja slijedi. Tu nije bilo mjesta šalama, osim ponekim osobama kojima je vic ili šala koje bi Alen ispričao došao kao olakšenje pred start. 
Alen nam je bio odličan, znao je sve što smo ga pitali, bio je pripremljen za svaki dan, te je i nas pripremao stavljajući na vrata listu stvari koje su neophodne za trku. Vrlo domišljato za zaboravljive ljude poput nas. Smijao se s nama kad je bilo vrijeme za šalu, vodio ozbiljne razgovore kad je smatrao da je to potrebno. Ovih osam dana, koliko smo bili zajedno, prošli smo kroz blato, močvare, kišu, potoke, ali pritom smo se i dobro zabavili. Staze su bile dosta teške, ali čak ni loše vrijeme nije moglo pokvariti odličnu organizaciju i fantastičnu atmosferu koja nas je okruživala.
Fotoaparati su radili cijelo vrijeme a ovdje možete pogledati samo jedan mali dio…
Povratak
Komentari 
Unesite komentar (max. 255 znakova):
Autor: Vukma
Super tekst! Čestitke na rezultatima i samo nastavite trenirati!
